Dinjiška

DINJIŠKA

Župni ured Sv. Mavra, Dinjiška, 23249 Povljana 

Župnik: Don Zoran Topalović, župnik, mob. 098-993-7521

Naselje Dinjiška smjestilo se na jugoistočnom dijelu o. Paga, uz cestu prema Pagu koja prolazi uz samu crkvu. Leži na obali istoimenog zaljeva, dugog osam kilometara a sedam km jugositočno od Paškog mosta koji se nadvio nad Ljubačkim vratima te spojio otok Pag s kopnom.  Dinjiška ima sedam zaselaka: Miškovići, Juričevići, Magaši, Šišini, Kukovići, Stara Vasa, Vrčići. U plodnom polju Velo Blato uspijevaju povrće i vinova loza. Stanovnike Dinjiške današnji paški građani zovu «seljani». Ime Dinjiška izvodi P. Skok od «nepotvrđenog deminutiva gdinjica. Gdinj znači mala šumica. Naime, otok Pag je bio nekada veoma šumovit, a ne tako pust kao danas. Petar Runje, trećoredac, glagoljaš, u svojoj rukopisnoj knjizi o zadarskim otocima navodi nekoliko zanimljivih podataka župe Dinjiška. Tako npr. da se izvan naselja nalazi malena crkva sv. Križa iz 14. st. – danas u ruševinama. To je bila prva župna crkva naselja Dinjiška. Tek je kasnije crkva sv. Maura, opata, koja se nalazila na posjedu paških benediktinaca, postala župnom crkvom. Spominje se već polovicom 14. st.  Zadarski nadbiskup imenovao je 1401. upraviteljem crkve sv. Križa svećenika Dominika iz Paga. Kasnije je g. 1426. podignuta u Dinjiškoj crkvica sv. Bartolomeja, apostola. Dala ju je sagraditi obitelj Ruić iz Paga. Juraj Divnić, biskup ninski, zaredio je 1526. za svećenika Martina Surjanića, rodom iz Dinjiške. U zaselku Stara Vas postojala je u srednjem vijeku crkvica sv. Jurja. Oko 1400. Dinjiška je osnovana samostalnom kapelanijom.

Da bismo bolje razumijeli povijest župe, navest ću neke podatke prema knjizi dr. Ivana Ostojića Benediktinci u Hrvatskoj, sv. II., str.132. i 134. Tamo piše: «Benediktinska opatija sv. Petra u Pagu najvjerojatnije je podignuta u vrijeme domaćih hrvatskih vladara, a ugašena je 1415. od mletačkog senata zbog nedostatka redovnika. Međutim, paška općina ju je obnovila 1443. i postigla da je papa Eugen IV. imenovao opatom Ivana Tutnjića, Pažanina, franjevca konventualca. Bulom imenovanja Papa je naredio novom opatu neka opatiju propisno blagoslovi, uzme odijelo koje se nosilo u opatiji i neka se vlada prema njezinim redovničkim propisima. Sljedeće godine je Blaž, ninski arhiđakon i egsekutor Papine bule, uveo Tutnjića u posjed i tom prigodom njegovu opatijunazvao benediktinskim samostanom. Ta opatija i samostan benediktinaca bijahu u neposrednoj blizini novoga grada preko današnjeg mosta, na morskom tjesnacu ili Prosiki. Odatle mu i naziv ‘Sanctus Petrus in Valle’.»  Paški benediktinci imali su svoje posjede u današnjoj Dinjiškoj, ali i svoje solane. Tu je bio i samostan sv. Maura koji je pripadao opatiji sv. Petra u Pagu. Uz solane imali su svoja velika dobra. Dotični redovnici sagradili su u Dinjiškoj crkvu sv. Maura, opata, oko 1401. godine. Sveti Maur (Mavro) je benediktinski svetac, učenik sv. Benedikta. Istakao se liječenjem bolesnika. Samostan sv. Maura je propao. Ostala je crkva sv. Maura. Danas je to župna crkva Dinjiške.  Nekad je imala dva drvena oltara. Na pročelju danas ima zvonik-preslicu su dva zvona. Ispod je u nadvratniku okrugli prozor. Iznad ulaznih vrata ugrađena je ženska glava, dojmljiva fizionomija u visokom reljefu. Najvjerojatnije potječe od starijega rimskog zdanja. Glava na uzdignutom vratu počiva na pravokutnom postamentu. Po sredini, na udubljenom polju, vidi se natpis: C.D.S.M. Slova su kapitala, tj. sastoje se samo od velikih slova. Ukupna je visina slova 45 cm. Glava je prirodne veličine. Prikazuje mladu djevojku izrazito lijepih fizionomijskih crta. Izrađena je od bijelog mramora, a djelo je rimskog ili grčkog kiparstva. Četiri slova ispod glave čita Mijo Sabljak (1952.) kao Chiesa di Santo Mauro (crkva sv. Maura). U Dinjiškoj se od davnine svečano slavi blagdan Gospe od Luzarija (Ružarija). To je oduvijek velika fešta koja okuplja ne samo domaće pučanstvo nego i vjernike okolnih naselja. Godine 1966. pomoćni biskup Marijan Oblak podigao je nove postaje križnoga puta 23. svibnja. Zatim je svečano posvetio novi kameni oltar, okrenut prema puku. Poslije je uslijedila svečana koncelebracija s prisutnim svećenicima: dekanom don Grgom Baturom, don Juricom Meštrovićem, don Nikolom Pedišićem, st., don Josom Kerom i dr. Staro se groblje nalazilo oko župne crkve. Blagoslov novoga groblja izvršio je mons. Marijan Oblak, nadbiskup zadarski, u Dinjiškoj, 25. travnja 1975. god., uz prisustvo i radost brojnih vjernika i asistenciju don Grge Batura, dekana i župnika paškoga. Župne kuće u mjestu nema. Od II. svjetskog rata župa nema svoga vlastitog župnika pa njome upravlja župnik iz Povljane. Crkva je obnovljena, ponajviše brigom don Ivana Kevrića koji je više godina upravljao južnim dijelom otoka. Njegov je rad nastavio don Nikola Tokić. Nažalost, danas je u župi polovica starije čeljadi.  Usput ću spomenuti da je 1940. g. u župi doživio tragičnu smrt mladi župnik don Mirko Lovko. Rođen je 1912. g. u Cerniku pri Rakeku, Slovenija. Zaređen je 1. ožujka 1936. u Šibeniku. Na veliku molbu župljana lađom otploviše prema Sv. Mandalini pod Velebitom. Navečer, oko 20 sati, 30. srpnja 1940. krenuše prema Dinjiškoj. Jaki vjetar potopi im lađu. Vlasnik broda i župnik Lovko skočiše u more i zaplivaše prema obali. Gospodar broda je nestao u dubinama mora bez traga, a don Mirka sutradan nađoše mrtva na drugoj obali kanala (Katolik, Šibenik, br. 27., 1940., str.2.).

Broj stanovnika

Naši najstariji Šematizmi, npr. onaj iz polovine 19. st. donosi obavijest da čitav paški dekanat ima 3315 žitelja, a župa Dinjiška 105 duša. Godine 1856. ima 99 stanovnika, a 1873. 127 st. God. 1887. st. 167. Godine 1900. st. 189. Godine 1904. kuća 33 a 191 duša. God. 1926. ima 36 kuća a žitelja 287. Godine 1939. prema Draganovićevu Šematizmu 386 stanovnika. God. 1974. duša 400, a 1990. god. kuća 104 a duša 400. Zatim slijedi opadanje broja stanovnika: 1996. godine oko 200, a 2002. god. 190 stanovnika.

Zvona

Uz staro zvono na preslici don Ivan Kevrić je na poticaj i uz pomoć vjernika 1975. godine nabavio iz Zagreba novo zvono u ljevaonici ing. Šajbingera. Posvetio ga je zadarski nadbiskup mons. Marijan Oblak.

Glagoljica

Dinjiška je oduvijek bila glagoljaška župa. Od 15. st. iznjedrila je, kako piše vrijedni glagoljaš don Vladislav Cvitanović, 5 svećenika glagoljaša. Ugledni prof. Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Zadru dr. Luka Jelić bilježi u svojoj knjizi Fontes historici da se u župi Dinjiška čuva Liber baptizorum antiquus, ispisan glagoljskim pismenima. I posudice za sv. ulja nose glagoljske inicijale. Godine 1963. etnomuzikolog akademik Jerko Bezić, u sklopu  magnetofonskog snimanja glagoljaškog pučkog crkvenog pjevanja u Zadarskoj nadbiskupiji za potrebe JAZU, snimio je i Glagoljašku pučku pjevanu misu u Dinjiškoj, na blagdan Sveta tri kralja. Na magnetofonskoj vrpci, koja se čuva u Institutu za folkloristiku i etnologiju u Zagrebu, uz pjevanu misu nalaze se i snimci drugih crkvenih napjeva kroz godinu kao i seosko kolo pred crkvom i narodno pjevanje.

Kapelica na Paškom mostu: Tekst na spomen ploči glasi:  U čast i hvalu Gospi koja nas je sačuvala 1991. godine. Branitelji otoka Paga.

Župnici 20. stoljeća

1. Don Lovro Fabijanić, 1900-1905
2. Don Joso Crljenko, 1905-1912
3. Don Kažo Supičić, 1912-1914
4. Don M. Fabijanić, 1914-1916
5. Don Lovre Fabijanić, 1916-1935
6. Don Damjan Radin, 1936
7. Don Krsto Jelenić, 1936
8. Don Rudi Orlić, 1936-1939
9. Don Ive Stipanov, 1939-1940
10. Don Mirko Lovko, 1940-1941
11. Don Ive Stipanov, 1941-1943
12. Don Grgo Fržop, 1943-1947
13. Don Petar Mikelić, 1947-1950
14. Don Ivan Stipanov, 1950-1953
15. Don Jure Palčić, 1953
16. Don Frane Paro, 1953-1954
17. Don Ivan Pedišić, 1954-1962
18. Don Zlatko Kolić, 1962-1963
19. Don Romano Škorin, 1963-1964
20. Don Joso Pavić, 1964-1965
21. Don Frane Miočić, 1965-1969
22. Don Mate Matak, 1969-1972
23. Don Ivan Kevrić, 1973-1976
24. Don Grgo Batur, 1977-1978
25. Don Nikola Šipušić, 1978-1979
26. Don Franjo Korade, 1979
27. Don Damir Juričin, 1979-1980
28. Don Nikola Tokić, 1981-1990
29. Don Joso Kero, 1990-1997
30. Don Šimun Šindija, 1997-2001
31. Don Ivan Babjak, 2001 –

---

[1] Rozario Šutrin, Iz povijesti naših župa, Dinjiška, u: Vjesnik zadarske nadbiskupije, God. XLVIII. Br. 7-8/2003. str, 364-369