Web stranica Zadarske nadbiskupije |
 |
NOVIGRAD – župa Rođenja BDM
Novigrad je slikoviti ribarski primorski gradić pod Velebitom, na južnoj obali novigradskog mora. Sijelo je dekanata i općine; bogatog povijesnog nasljeđa. Spominje se početkom 13. stoljeća, a kao župa Porođenja BDM od 1350. Od Zadra je udaljen 28 km. Pored zemljoradnje stanovnici se bave ribarstvom, uzgajanjem školjaka i turizmom. Za nedavnog Domovinskog rata Novigrad je bio okupiran od srpsko-jugoslavenske armije i teško stradao, devastiran. Ima osnovnu školu. Stanovnika: 542. Sjedište je općine Novigrad. Mjesto je dobilo ime po tvrđavi Castrum Novum – Novigrad – za razliku od stare ruševne tvrđave – Stari grad. Svake godine u nedjelju poslije 15. rujna svečano se slavi blagdan Gospe od sedam žalosti kada se održi velika procesija s Gospinim kipom po mjestu. 1950-tih godina M
Tvrđava – Castrum novum (lat. novi grad). Iznad gradića na strmom brijegu diže se uščuvana tvrđava, fortica, utvrda hrvatskih, ličko-krbavskih velikaša, negdašnji gospodara Novigrada, Gusića i Kurjakovića iz 13. st. U njoj je bila zatočena 1386/7. hrvatsko-ugarska kraljica Marija (Anžuvinka), zaručnica kralja Sigismunda, i majka joj kraljica Jelisava Kotromanić. Budući da je Marija bila maloljetnica, u njezino ime vladala je njezina majka. Protiv nje su se digli hrvatski velikaši pod vodstvom Ivana Paližne pa udruženi s dijelom ugarskog plemstva zbace Jelisavu i kćer joj Mariju, zarobe ih i dovedu u novigradsku tvrđavu. Jelisava je u tvrđavi umorena na očigled kćerke, koji kasnije oslobodiše Mlečani uz pomoć Ivana Frankopana i ona posta ženom kralja Sigismunda Luksemburškoga te hrvatsko-ugarskom kraljicom. Uspomena na Jelisavu, kćerku bosanksog kralja Stjepana Kotromanića, sačuvana je do danas. U novigradskoj župnoj crkvi čuva se do danas «planita», brokatno misno ruho koje je za svog tamnovanja izradila kraljica Jelisava i ukrasila draguljima. Župnici je i danas upotrebljavaju na božićnoj ponoćki i na svetkovinu Tri kralja. Godine 1967. snimljen je dokumentarni film “Uskršni običaji u Novigradu” pod vodstvom etnologinje Olge Oštrić, u kojem je snimljen obred “barabana” (Oficija Velikog tjedna) i procesija na Veliki petak.
Novigradske crkve
1. Župna crkva Porođenja Blažene Djevice Marije izgrađena je od bijelog tesanog kamenja u obliku križa 1890. godine, izvan istočnoga gradskog zida na mjestu starije građevine iz 1500. godine koju porušiše turski okupatori. Za gradnju je potrošeno 42.000 austrijskih kruna. Novu je crkvu posvetio 19. listopada 1890. godine nadbiskup zadarski Petar Dujam Maupas. To je jednobrodna građevina. Ima tri oltara sa sakristijom. Glavni oltar Rođenja Marijina od bijelog mramora prenesen je iz stare crkve (koja je pretvorena u školu, nalazi se unutar zidina). Ima svetohranište i oltarnu palu, sliku Marijina porođenja koja potječe iz 16. st. Obnovio ju je godine 1998. restaurator Šime Vittori. Pobočni mramorni oltar s lijeve strane ima drveni kip Gospe Žalosne – zavjetni blagdan. Taj i drugi mramorni oltar sv. Josipa s drvenim kipom izrađeni su u Zadru 1899. Stajali su 18.000 austrijskih kruna. Oltarnu palu za oltar sv. Josipa darovao je don Ive Oštrić – Zekić, a postaje križnoga puta don Ive Baždarić. Veliki svijećnjak, ćoku, darovala je ugledna obitelj Oštrić – Zekić. Svijećnjaci na glavnom oltaru su posrebreni i drveni. Još se postrance nalaze u niši gipsani lipovi Srca Isusova i Marije Pomoćnice, a izvan niše gipsani kip sv. Male Terezije, kamena krstionica i škropionica. Unutrašnjost župne crkve oslikali su 1931. godine zagrebački majstori Mladen Plećko i sin. Crkva se još uvijek obnavlja.
2. Crkva sv. Kate, djevice i mučenice preromanička, najstarija crkva u Novigradu, od davnine je «poglavita odvjetnica mjesta». Nalazi se na groblju i tu je već u 10. vijeku bio sagrađen samostan (benediktinki?) koji je imao svoju crkvu sv. Kate, od koje su još i danas sačuvane dvije ploče s pleteronom ornamentikom, dok je treća, najljepša, nestala. Te su ploče ugrađene u zid današnje ruševne crkve sv. Kate koju je na temeljima negdašnjeg samostana sagradio 1393. hrvatski ban Butko Kurjaković (R. Jelić). Ima sa strane glavnih vrata sačuvane dijelove pluteja s pleternim ukrasima. U simetričnim krugovima ptice jedu grožđe. Potječe iz 11. stoljeća kad se tu dizao samostan. Turci su je srušili 1571. g. , te je obnovljena 1700. g., no potres ju je srušio 1891. g. Na blagdan sv. Katarine u četvrtak 25. studenog, zadarski nadbiskup Želimir Puljić blagoslovio je obnovljenu crkvu, nakon što 120 godina nije bila u liturgijskoj funkciji. Crkva se obnavljala deset godina sredstvima Ministarstva kulture RH i Općine Novigrad. Slavlje je počelo svečanom procesijom koju je predvodio mons. Puljić središtem mjesta, s barjacima i kipom sv. Katarine iz župne crkve Porođenja BDM do crkve sv. Kate. Za to je vrijeme puk pjevao litanije svih svetih na pučkom novigradskom napjevu.
3. Crkvica sv. Nikole, biskupa, podignuta je 1800. godine na ulazu u mjesnu uvalu. Imala je drveni kip sv. Nikole, koji je u Domovinskom ratu uništen.
4. Na cesti iznad mjesta na novom groblju nalazi se kamena kapela koja je započeta s izgradnjom pred više od 30 godina. Zauzetošću župnika don Jose Kera, crkva je dovršena i stavljena u uporabu za Službu Božju prigodom sprovodnih obreda.
5. U danas ruševnoj novigradskoj tvrđavi postojala je za vjekovne vladavine Mlečana kapelica sv. Barbare koja je imala svoga kapelana.
Župna kuća devastirana u Domovinskom ratu, obnovljena 1997.
Statistike
Godine 1526. imao je kaštel, fortica s podgrađem 1059 duša. Godine 1603. za župnika Jurja Barakovića, 45-godišnjaka, i već 20 godina župnika u Novigradu koji je izjavio vizitatoru Priuliju da Novigrad ima 160 ognjišta, 240 osoba koji se pričešćuju. Svega 400 stanovnika. Misu i ostale crkvene obrede on vrši «all’ Illirico» (tj. staroslavenski – glagoljaški).
Godine 1745. usve 857 stanovnika. Godine 1856. 1011 duša (Schematismus, Jaderae). Godine 1879. stanovnika 1150. (Bianchi). Godine 1898. 1351 stanovnik. Godine 1904. 1200 stanovnika i kuća 190. Godine 1928. – 1636 stanovnika. Godine 1939. 1505 + 208 odsutnih (Opći šematizam Crkve, Sarajevo 1939.). Godine 1974. – 1482 + 460 odsutnih (Opći šematizam Biskupske konferencije Jugoslavije, Zagreb 1975.). Godine 1981. – 900 stanovnika. Danas oko 600 stanovnika.
Glagoljica
Sve su župe ninske biskupije kao i zadarske nadbiskupije odvajkada bile isključivo glagoljaške. To potvrđuju vizitatori Valier i Priuli koji tvrde da popovi glagoljaši «nisu neznalice u poznavanju kršćanskog nauka. Oni imaju na hrvatskom jeziku a sa glagoljskim pismenima tiskane brevijare i misale (Valier, 1579.) A Priuli je 1603. zabilježio: «Župnici dijele sakramente u rimskom obredu. Služe se brevijarom i misalom napisanim hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom po svetom Rimskom obredu» (A. R. Filipi, Povijest grada Nina, Zadar 1969. str. 589.). Priuli je našao u Novigradu glagoljski i latinski misal. Prema naredbi Tridentinskog sabora i župnici glagoljaši su morali uvesti pisanje matičnih knjiga. Oni su ih postepeno uvađali, a svi su ih pisali glagoljicom (Filipi, ib. 590.). Tako je vizitator Vačier petnaest godina poslije Tridentinskog koncila našao 1579. godine glagoljske knjige krštenih i vjenčanih u osam župa zadarske nadbiskupije, a vizitator Priuli je 1603. našao glagoljski matičnih knjiga krštenih i vjenčani u Zadru, Privlaci, Vrsima, a one u Novigradu odnesoše župniku Barakoviću Turci. U župi se sačuvala:
1. Glagoljska matica krštenih od godine 1667. – 1693. u snopićima. Bila je oduzeta od narodnih vlasti u Zadru (don Vl. Cvitanović, rukopis). Ima 149 stranica. Sva je ispisana kurzivnom glagoljicom.
2. Glagoljska matica vjenčanih od 1667. – 1692. Ima 38 stranica. Kurziv. U Novigradu se sačuvalo malo glagoljice – piše don Vl. Cvitanović (rukopis). U Ravnim Kotarima, Bukovici, Podgorju skoro ništa. Koji je tome razlog?
a. Oko godine 1890. je ondašnji župnik prigodom prijenosa robe iz stare u novu župnu crkvu, iz starog u novi stan zabacio, uništio stare glagoljske misale i, možda, glagoljske rukopise.
b. Godine 1646. zauzeše Turci Novigrad pa tom zgodom propade stari glagoljski materijal.
c. Oko godine 1900. je Pavao Vlatković posljednji odvjetnik te zaslužne i poznate obitelji spalio cijeli sanduk glagoljicom pisanog materijala, koji je bio u potkrovlju, što su ga sabrali, napisali i namrli brojni svećenici. Kolika šteta! Quod non fecerunt barbari, fecerunt Barbarini.»
3. Glagoljska madrikula Skule Bl. Djevice Marije od svetoga Luzarija – iz 17. stoljeća. To su pravila jedne marijanske skule, tj. bratovštine s popisom bratima, odlomak većega nestalog kodeksa. Nije sačuvan u župskom uredu nego je privatno vlasništvo Novigrađanina Mije Anzulovića. Pisan je 1681. Otkrio ga je naš akademik iz Sali, čestiti Božidar Finka, boraveći ljeta 1956. u Novigradu radi prikupljanja obalne toponomastike. On ga je jezično obradio i objavio u časopisu Starine, knjiga 48, str. 169-188. Taj rukopis madrikule skule Gospe od Luzarija nije registriran među glagoljskim kodeksima iz Novigrada koje je prvi opisao Boško Desnica pod naslovom «Glagolske matice parohijske crkve sv. Marije u Novigradu pod Velebitom» (Beograd 1926.). Nema ga ni u popisu rukopisa kodeksa don Vl. Cvitanović «Popis glagoljskih kodeksa u zadarskoj nadbiskupiji» (Starine, JAZU, knjiga 42 i 43.) Valjda zbog toga što rukopis nije sačuvan u župnom uredu nego u privatnom vlasništvu. «Do ukinuća ninske biskupije 1828, godine Novigrad je spadao pod njezinu jurisdikciju. U toj biskupiji bila je jaka glagoljska tradicija još od vremena Grgura Ninskoga pa se uščuvala usprkos vladavine mletačke. Novigrad je 1602. godine dao Ninu biskupa Blaža Mandevića, kako piše Bianchi» (R. Jelić, Novigrad nekoć i sad, Hrvatski Glasnik, god. 3. broj 41. Split 1942.). Prema rukopisnom radu don Vl. Cvitanovića Novigrad je podao Crkvi Božjoj preko 35 misnika glagoljaša (njih 15 s prezimenom Vlatković). U Novigradu je rođen 6. 11. 1745. Pier Zorzi, kardinal sv. Rimske Crkve. Bio je zaslužni prelat i profesor i biskup Čadeža (Cenade) i nadbiskup Udina.
Sačuvalo se do danas i vrlo bogato, razvijeno i lijepo staro glagoljaško crkveno pjevanje. Akademik Bezić je u tri navrata snimao crkveno glagoljaško pjevanje u Novigradu: u studenom 1962., u kolovozu i studuenom 1963. (Institut za etnologiju i fokloristiku, Zagreb, trake: Sc 4, Sc 20 i Ph 3). Snimljeno je mnoštvo materijala: pjevana glagoljaška Misa, napjevi Večernje, Jutarnje, Velikog tjedna, štenja, himni i pjesme kroz crkvenu godinu. Posebno je zanimljiv tekst i napjev marijanske pjesme “O Gospojo i Kraljice”. Pjevači iz Novigrada nastupili su na Međunarodnim glazbenim večerima u sv. Donatu 1996. godine, na Večeri glagoljaške baštine, gdje su u crkvi sv. Donata izvodili dio svoje glagoljaške tradicije. Etnolog prof. Milovan Gavazzi je 1960-tih godina kamerom snimio obrede Velikog tjedna (procesija Vel. petka, Baraban) za potrebe Katedre za etnologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Film je pohranjen na Odsjeku za etnologiju tog fakulteta.
Novigradska zvona
U knjizi zagrebačkog kanonika dra Kamila Dočkala «Naša zvona», str. 144., čitamo da je zvonoljevalac s kraja 16. st. De Tonis Antonius salio zvono za crkvu sv. Jure u Pagu i zvono za župnu crkvu sv. Marije u Novigradu, zadarske nadbiskupije. Zvono iz 1587. godine nosi ime ljevaonice ZVANE BATISTA… FECIT OPUS. Likovi: Raspeti, sv. Ivan Krstitelj, sv. Benedikt i Gospa s Djetetom. U Novigradu se moglo vidjeti 1977. godine na provizornom zvoniku pred crkvom:
1. Veće zvono, promjera 89 cm. Lijevano je 1926. godine u ljevaonici Ditta Francesco Ing. De Polli. Teško je 410 kg i prekriveno uskrasima u obliku vijenaca. Natpis: SVETA MARIJO, MOLI ZA NAS! NOVIGRAD, DALMACIJA 1926. Na sredini veliki basreljef Male Gospe, i likovi sv. Kate, sv. Josipa i Gospe pod Križem.
2. Manje zvono salila je također venecijanska tvrtka De Polli. Budući da je bilo napuklo, dao ga je preliti u Zagreb 1953. godine župnik don Ante Oštrić.
3. Tzv. «PAŠKO ZVONO». Lijevano je u Veneciji 1587. godine. Još od 1926. napuklo i neupotrebljivo. Vidio sam ga 1977. na tlu blizu oltara Gospe sedam žalosti. Ima promjera 67 cm. O tom povjesnom zvonu postoji u narodu slijedeća tradicija. Kad su Turci u 17. st. navalili na Novigrad, Novljani su sve crkvene dragocjenosti prenijeli na sigurnije mjesto, na otok Pag. Tako i kip Gospe od sedam žalosti. Dok je Gospa bila u Pagu, učinila je nekoliko čudesa. I kad su je poslije oslobođenja Novigrađani došli preuzeti, Pažani su darovali Gospi to zvono pa se od tada zove «Paško zvono».
4. Na zvoniku preslice na župnoj crkvi, prema istoku, visi zvono teško 80 kg s natpisom: ANNO DOMINI MDCCVIII. /1708./.
Selo Paljuv
Paljuv je selo pet kilometara udaljeno jugozapadno od Novigrada. Kao toponim se spominje prvi put 1576. godine. God. 1991. je imalo 581 stanovnika. U mjestu Paljuvu, 2013. izgrađena je nova crkva Pomoćnice kršćana, blagoslovljena je 07.12. 2014. godine. Imaju svoju folklornu skupinu (Kulturno umjetničko društvo). Paljuv je dugo bio zaselak Novigrada. I danas imaju zajedničkogroblje. U selu postoji i područna škola. Ispaćeno ali ponosno selo. Dobilo je ime od latinske riječi paludo, što znači močvara, blato. Ispod sela imaju plodno polje. Najstarije pleme Portada doselilo se prije 500-tinjak godine s otoka Paga. Imaju brojne iseljenike. Za slobodu jedine nam Domovine osam Paljuvana, hrvatskih vitezova dalo je svoje živote. Za Domovinskog rata bio je stalno izložen srpskim napadima i okupiran do 1993. godine. Danas je Paljuv zasebno selo s vlastitim mjesnim odborom.
Župnici 20. stoljeća
Smirčić don Julio, iz Premude, 1870. – 1906.
Eškinja don Ive, iz Sv. Filipa i Jakova, 1906. – 1908.
Fabijanić don Lovro, iz Paga, 1908. – 1911.
Eškinja don Ive, iz Sv. Filipa i Jakova, 1911. – 1923.
Dešpalj don Juraj, iz Arbanasa, 1923. – 1924.
Žurić don Ante, iz Betine, 1924. – 1928.
Šiška don Ante, iz Slovenije, 1928. – 1929.
Bobić don Joso, iz Pašmana, 1929. – 1949.
Kurent don Vjeko, iz Slovenije, 1949. – 1950.
Oštrić don Ante, iz Obrovca, 1950. – 1991.
Tokić don Nikola, iz Popovića, 1991. – 1997.
Kero don Joso, iz Bibinja, 1997. – 2007.
Zubčić, don Pavao, iz Ražanca, od 2007-
Rozario Šutrin i Livio Marijan (Vjesnik Zadarske nadbiskupije br. 5-6/2006.)