VELI IŽ

Iž je jedan od 18 naseljenih otoka zadarskog ar­hipelaga. Nalazi se između otoka Ugljana, Rave i Dugog otoka. Veli Iž je župa sv. Petra i Pavla, ustanovljena 1341. godine. Otok je okružen s desetak manjih otočića od kojih je boroviti Rutnjak poznato kupalište. Iž je otok maslina, borove šume i makije. Uz miris borovine pos­vuda osjećamo “slan i modar miris” našega sin­jeg mora. Od Zadra je udaljen 26 km. Stanovništvo se bavi zemljoradnjom, ri­barstvom i pomorstvom. U novije vrijeme turizmom i uzgajanjem ribe. S istočne strane otoka polegla su dva naselja: Veli i Mali Iž. Veli, magnum, zmorašnji. Mali, parvum, južnji.

Povijesne crtice

Ime Iž bilježi polovicom 10. st. Konstantin Porfi­rogenet Ez, a kasnije susrećemo nazive Již, Issa, Iso, Eso (talij.), Esium, Iž. Naseljen je već u prapovijesti. Spominje ga i Plinije – Esum – (Bi­anchi, 11.82.). U svojoj povijesti uglavnom je dije­lio sudbinu Zadra te do 1923. god. bio pod kota­rom Zadar, a potom pod kotarom Biograd i Preko. Od 1924. je sijelo općine. U crkv. po­gledu do 1923. pripada zadarskoj nadbiskupiji, a poslije do 1948. šibenskoj (apost. administra­tura). Veli Iž je župa od davnine, a Mali Iž nje­gova kapelanija do 1743. kad je postao sa­mostalnom župom. Na otoku Ižu se nalaze tragovi iz bakrenoga, ilir­skoga, rimskog i starohrvatskog doba. Ilirski se ostaci vide na brežuljcima istočno i južno od V. Iža u ostacima suhozidanih utvrda (Opaćac i Košljin). Posred mjesta je sačuvan dvorac obitelji Fanfonja (“Polača’) koji potječe iz 14. st. Doživio je više pregradnji i u 19. st. pretvoren u školu. Danas je u njemu Etnografska zbirka (jedina na našim otocima, s preko 400 ek­sponata). Rimskog su podrijetla i nazivi Mućel, Bršanj, Šipnata, Rivanj… Na Ižu su imale svoje posjede i crkvene ustanove, npr. benediktinski samostan sv. Mihovila na Ugljanu. Otud to­ponimi Opaćac (opatija). Također i zadarski benediktinski samostan sv. Marije. U srednjem vijeku Iž je bio u posjedu zadarskih plemića i građana, npr. obitelji Benja, Fanfonja i drugih.

 

 

 

  Iz tradicijske kulture

Od davnine Ižani su poznati kao vrsni ribari. Već od 15 st. Ižani se bave lovljenjem plave ribe. Do 18. st. ribarstvo je bilo razvijenije u Ve­lom negoli u Malom Ižu. Od polovice 19. st. Ma­loižani postaju sve jači ribari. “Oni su zalazeći u bogato kornatsko ribolovno područje, od 17. st. često dolatili u sukob s ribarima Sali, a 1501. vo­dili su parnicu sa 16 ribarskih naselja. To su sva sela današnjih općina Božave i Silbe sVelim Ratom i Molatom na čelu. Sve zbog prava ri­banja u Saharunu i Molašćici… Spomenute 1501. godine otok Iž je imao 30 ognjišta sa 12 trata ribarskih mreža” (R. Filipi, Radovi JAZU, sv. VI- VII, Zadar 1960. str. 160 / Alfonso Cvi­tanović, lžani u ribarskim sporovima od 1501. do 1781., Zadar, 1998. Izd., M.H. Zadar). Ižani su također bili i vješti pomorci. Imali su svoje veće jedrenjake. Brodarstvo se javlja u 15. st. a u 19. st. dostiže vrhunac. U 20. st. ga sas­vim nestaje. U 17. st. se spominje 9, a u 18. st. 34 “paruna”, vlasnika i zapovjednika brodova. Otkad sujedrenjaci propali, Ižani služe kao mor­nari na našim trgovačkim parobrodima. Uoči I. svj. rata preko 350 Veloižana plovi na svim mo­rima svijeta. Od starine neke se obitelji u V. Ižu bave lončarstvom, izradom zemljanog posuđa na ručnom lončarskom kolu koje se peče na vatri. To su lonci (te će i lopiži) i peke (črpnje), ribarska kuhala (fogun) i druge posude s kojima su Ižani, do II. svj. rata, snabdjevali čitav zadarski kraj a i šire. To je vrlo staro, po tehnici izrade još an­tičko rukotvorstvo (oruđe i pomagala su kame­nodobskog tipa) je a Iž je jedini otok na hrvat­skom Jadranu gdje ga nalazimo. U novije vrijeme pomalo izumire.

Običaj biranja seoskih kraljeva bio je u mle­tačkoj Dalmaciji veoma raširen od Istre do Splita. Po mišljenju etnologa, običaj ima korijen u antičkim novogodišnjim svečanostima satur­nalija i bakanalija, a u našim se krajevima stopio s božićno-novogišnjim koledarskim običajima. Na zadarskom području postojao je u Silbi, Olibu, Molatu, Kalima, Bibinjama, Malom i Ve­lom Ižu, Ravi… Običaj je u V. Ižu postojao do 1879. godine, a kao tradicijska folklorna pri­redba obnovljen je 1970. godine i otada se održava svako ljeto. Običaj biranja slavilo je či­tavo mjesto kao jedna obitelj, pa je i na Ižu to bilo “slavlje celoga komuna iškoga”. Na računa “kraljeva” čitavo bi selo bilo počašćeno uz pjesmu, kolo, kolede, obilje jela i pila. Kralja su birali bivši seoski kraljevi i starješine obitelji. I mnogi župnici su birani za kraljeve. Insignije ­znakovi kraljeve časti i vlasti bili su: šćap (žezlo, po predaji štap sa srebrnom kuglicom s likom sv. Mihovila, vlasništvo don Mihe Marijana u 18. st.), tamburin (bubanj), rog (za navješćivanje vij­esti narodu). Kralj se obično birao na sv. Stje­pana (26. XII.) a “davao je čast” kroz božićne blagdane, do Bogojavljenja. U te dane kralja su u crkvu pratili svirci (koji su svirali na “mišćić” preko mise u božićno vrijeme).

Iž je poznat i po svojim malim brodogradilištima: manji jedrenjaci i kaići. Ima uljarsku i poljo­privrednu zadrugu. Početkom i sredinom 20. stoljeća jedno je od najrazvijenijih mjesta na za­darskom području koje je među prvima imalo stalnog liječnika i ambulantu, električnu struju, poštanski ured, hotel… Slogom veloiških isel­jenika (sjev. Amerika) te domaćih ljudi i napose zalaganjem župnika, 1927. godine izgrađen je na obali, posred mjesta, vrlo lijepi Dom kulture (“Čitaonica’) u kojoj su se održavale najrazliči­tije svečanosti, kazališne predstave, zabave i skupovi. Godine 1996. puštena je u promet cesta koja spaja Veli i Mali Iž, te trajektna luka “Bršanj”. Danas se na Ižu uspješno razvija turi­zam (marina, hotel i privatni smještaj) te uzgoj ribe (4 ribogojilišta). Godine 1991., na svetkovinu sv. Petra i Pavla, svečano je pro­slavljena 650. obljetnica prvog pisanog spomena župe i župne crkve. Obnovljeni hotel “Korinjak” blagoslovio je prigodom otvorenja, msgr. Marijan Oblak, nadbiskup zadarski u miru, na Petrovu 1996. Godine.

Veli Iž, 1930-tih i poslije II. svjetskog rata, Tijelovska procesija 1960., predvodi don VLadislav Cvitanović,

  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Tijelovska procesija 1960., don Vladislav Cvitanović

 

 

 

Župa sv. Petra i Pavla

Župni ured  Sv. Petra i Pavla, 23284 Veli Iž; tel. 277-242.
Župnik: don Slavko Ivoš

Župna crkva sv. Petra i Pavla, apost. prvaka, prvi put se spominje 1341. godine, (Smičiklas, Codex DipL, X. 640.: “AD 1341. Nicolaus, pres­bitero ecclesiae sancti Petri de insula Ecci’). Prvotna gotička crkvica, dimnezija 4×6 m, na­lazila se na poluotočiću. Nasipavanjem obale i višekratnim dograđivanjem (1700.,1840., 1939.) konačno je dobila današnji oblik jedno­brodnog zdanja (30×10) u romaničkom stilu (četiri prozora – “lunete”). Oko nje se razvilo naselje Veli Iž koje se po njoj nazivalo Selo sv. Petra (1471.g.). God. 1939. produžena je 4,70 m (novi prezbiterij, pjevalište i sakristija). Iznad velikih vratiju je preslica. Godine 1998. pristu­pilo se njezinoj temeljitoj obnovi koja još traje (potpuno novi krov, nova elektro-instalacija, uređen prezbiterij). Blizina mora, temelji na nasutom tlu i grobovi uzrok su velike salinizacije koja je vremenom oštetila zidove i pobočne oltare. U obnovi crkve sudjelovali su dobrovol­jnim radom mnogi veloiški majstori i drugi župl­jani. Glavni je oltar mramorni s palom sv. Petra i Pavla, a poviše njih Gospa s Djetetom. Na ol­taru mramorno svetohranište i četiri mramorna stupa. Sa obje strane glavnog oltara, iznad vra­tiju sakristije, u nišama su kipovi sv. Petra i Pavla. Novi mramorni oltar prema narodu i am­bon (umjetnička intarzija), poklon su domaćeg sina don Eugena Konatića, župnika u miru, u povodu proslave njegove 65. obljetnice misništva 2000. godine. Oltar ima znak Velikog jubileja 2000. U crkvi su još četiri pokrajnja mramorna oltara: sv. Duha (s palom), Gospe od Začeća (s vrijednom baroknom palom), Gospe od Luzarija (kip Gospe s Djetetom) i sv. Nikole (kip sv. Nikole). Gradio ih je Pio dell’Acqua u 18. st. a uzdržavale su ih bratovštine (u povijesti župe poznato ih je ukupno devet; najstarija “Sv. Petra” iz 1448.g.). Svaki oltar ima svoju svjetil­jku (“kandelu’). Oltar Srca Isusova je niša uokvirena pragovima romaničkog prozora nekadašnjeg Ijetnikovca obitelji Fanfonja, s ki­pom Srca Isusova. Sve oltarne pale i slike Križnog puta (Trst, 18. st.) obnovljene su. U prezbiteriju, sa strane, stoje dvije velike uljene slike (190x160cm):. Na sjevernoj je pri dnu nat­pis: Michele Sutlovich dona alla chiesa questi quadri: Cena del Signore e altro Anime del Pur­gatorio. 6 oftobre 1830. Zara. U crkvi su dvije kamene škropionice: jedna stoji na kamenom postolju a druga je ugrađena u zid. U novije vrijeme je nabavljena nova krstionica, imitacija Višeslavove (Nin). I nju je poklonio svećenik don Eugen. Pločnik crkve je složen od domaćih kamenih ploča, od kojih su većina nad­grobne ploče sa zanimljivim reljefnim crtežima: jedrnjak, leut, kosir… Pred samim svetištem, s desne strane, je grob glagoljaša, s reljefom kaleža, gdje su neko vrijeme ukopavani svećenici iz Iža i drugih susjednih otoka a bili su članovi svećeničke “skule (bratovštine) sv. Mi­hovila”. Tijekom postavljanja novog krovišta, 2000. godine, srušen je barokni strop na kojem su bile tri velike slike iz 19. st., a prikazivale su sv. Petra i Pavla, sv. Trojstvo i Isusovo krštenje na Jordanu. Crkva ima veliki drveni kor a na sre­dini lađe visi staklena ćoka iz 19. st. U tijeku je obnova dva oltara (Bezgrj. začeća i sv. Duha) sredstvima Ministarstva kulture RH. Veloiška župna crkva čuvarica je više sakralnih umjetničkih dragocjenosti. Tako: šest srebrnih kaleža (jedan gotički, 15. st.), pet srebrnih procesionainih križa (jedan romanički iz 14. st.), tri pozlaćene pikside (jedna gotička iz 15. st), četiri srebrne uljene svjetiljke “kandele” (jedna iz 1779.g.)…

                                                                                                    

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Crkva sv. Roka

Crkvica sv. Roka, priznavaoca, zavjetna je crkvica (dimenz. oko 4×6), sagrađena 1658., kada je otokom nemilo harala kuga, na brežul­jku Pelovac iznad zaselka Drage. Godine 1980. crkvica je provaljena i devastirana. Kip je tada prenesen u župnu crkvu. Tek 2000. god. crkvica je sasvim obnovljena, zalaganjem župnika don Stanislava Wielinskoga. Svečanom procesijom, kip sv. Roka je vraćen u obnovljenu crkvicu, koju je 17.08. 2000. g. bla­goslovio msgr. Ivan Prenđa, nadbiskup zadar­ski. U njoj je mramorni oltar sa svečevim kipom i ovim natpisom: “1753. ovi oltar ucinia paron Gere Banich na postene sv. Roka”.  Na pročelju crkvice je preslica sa zvončićem koje ima natpis “S. Roko” i mali reljef svečev. Na lijevom stupcu preslice je natpis MDCSR (1656.). Na desnom stupcu piše: ISUSE KR (ste) KRA(lj)ES (stvo)DOIDI V MIRU B(io) ČLO(lovikom) UČINJEN (bi) GODIŠTA (1656)OVI KA(m)pA(nel) OD M(EŠTRA) CESARE (VI. Cvitanović, Otoci Iž i Premuda, Radovi JAZU, Zadar, sv. I. str. 26. i 92.). Drveni kip sv. Roka obnovili su temperom 2000. godine poljski restauratori Gražina i Aleksandar Kasprzak.

 

                  

 

 

 

 

 

 

 

                                                                                                                                                                          

 

 

 Kapelice

Iznad Velog Iža, na putu prema drugoj strani otoka, nalazi se putna kapelica sv. Nikole. Sagradio ju je Nikola Kulišić 1930.tih godina. Na samom ulazu u veloiški porat, kod hotela “Korin­jak” stoji kapelica sv. Ante Padovanskog, koju je u domaćem kamenu dao podignuti mještanin Ante Novaselić 1998. godine. Na brdu Mali Opaćac podignut je 2001. godine ponovno veliki kameni križ. Prvotni križ podignut je 1933. godine a porušen 1. svibnja 1961. godine. Bla­goslovio ga je 7. 10. 2001. god. zadarski nad­biskup msgr. Ivan Prenđa, uz sudjelovanje msgr. Jana Szlage, biskupa Pelplina u Poljskoj (rodne biskupije tadašnjeg župnika don S. Wielinskog).

 

Zvonik i zvona

Zvonik je posebni ukras svakoga mjesta pa i V. Iža. Skladan romanički zvonik iški započet je 1939. a dovršen (nadogradnjom od bijeloga bračkoga kamena visini od 10 m.) 1950-tih go­dina. Godine 1994. godine dotrajala drvena ku­pola zamijenjena je betonskom. Ukupna visina je 20 m. U Župnom uredu čuva se nacrt za ve­loiški zvonik glasovitog arhitekta Plečnika, koji nije nikada ostvaren. Do I. svj. rata crkva je imala 4 zvona. U sjevero­zapadnom uglu “cimitra” (crkv. dvorišta) stajala je “zvonarija” zvana “Stražbenica” (visine oko 4 m.) u kojoj su visila dva velika zvona dok su dva manja zvona visila u preslici. Austrijska vlast je tijekom rata odnijela tri zvona za izradu topova. Ostalo je današnje “malo” zvono. Go­dine 1922., prilozima župljana u maslinovu ulju, nabavljeno je “velo” zvono i postavljno u pres­licu. Sada su ta dva zvona na zvoniku.

Veće zvono, (“veli” ili “mrtvi zvun’j promjera 64 cm, ima pri vrhu natpis: 1922. Na podnožju je naziv ljevaonice: LJEVAONICA ZVONA JAKOV CUKROV, SPLIT. S druge strane povećim slovima: VELI IŽ. Od vrha prema dolje više veoma lijepih ukrasa – niz lišća, i likovi: sv. Nik­ole, Bogorodice s Djetetom, Isus na križu.

Manje zvono ima promjer od 53 cm. i jedini nat­pis: ANNO DOMINI MDCC – Godine Go­spodnje 1700. Dakle, već preko 300 godina staro. Svetački likovi: sv. Ivan Krstitelj, Isus Ras­peti.

Godine 1999. nabavljeno je i treće srednje zvono, promjera 58 cm.

O zvonu na crkvici sv. Roka v. sprijeda.

I danas se očuvao običaj da uoči nedjelje i blag­dana, pred redovitu “Zdravomariju”, zvoni svečana “kumplita” – kao najava blagdana. Riječ dolazi od lat. Completorium (Povečerje) a ostatak je običaja kada su se papi glagoljaši i žakni (đakoni, klerički pripravnici), kojih je znalo biti i po petnaestak, okupljali u koru na svečanu molitvu Časoslova uoči nedjelje i velikih blag­dana.

 

 

 

 

 

 

 

 

                                                                                                         

 

 

 

Glagoljica

 Od 14. st. do danas Veli Iž je darovao Crkvi Božjoj 124 svećenika glagoljaša. Još 1444. god. u jednom navodu spominje se “svećenik Grgur, glagoljaš od Iža” (“de littera sclava”. G. 1473. u Acta croatica navodi se fra Luka lžanin. Saču­vana je i jedna izjava “popa Jurja iz Iža”, pisana uglatom glagoljicom, iz 1486. godine. 1571. se spominje fra Vid, pustinjak sv. Mihovila. Vizita­torValier g. 1579. na Ižu nalazi matice kad ih još imaju jedino Zadar, Silba, Tkon, Neviđane i Pag. God. 1750. u V. Ižu postoji bratovština sv. Miho­vila koje su članovi glagoljaši Iža, Kali i Kukljice. Njihov grob i danas je u crkvi. Glagoljaš don Marko Škorlić potpisao se 1817. godine kao “dobar čovik i pravi Arvat od Velikoga Jiža”. Go­dine 1886. kada je pod pritiskom austrijske vlasti i talijanaša nastupila zabrana glagoljanja, Veli Iž – zajedno sa župama Luka, Vrsi i Mur­vica, jedini ustrajava u glagoljanju. Dozvola je naknadno došla od Svete kongregacije za ob­rede iz Rima a čuva se i danas u sakristiji župne crkve. Veli Iž ima župni arhiv od 1712. god. U njemu se uz matične knjige čuvaju i druge knjige pisane glagoljicom do 1820. Već stoljećima Iž je bio jedno od središta našega glagoljaštva. Uz matice i druge župne knjige redovito su se vo­dile glagoljskim pismenima. Od glagoljskih ma­tica sačuvane su:

Glag. matica krštenih, od god. 1765.-1802.
Glag. libar godov– od god. 1790.-1831. (res­tauriran u Zagrebu, zaslugom pok. Neda Grbina)
Glag. madrikula skule sv. Roka – od god. 1753.-1810.
Glag. madrikula skule Gospe Ruzarija – od god. 1712.-1810.
Glag. madrikula skule sv. Duha– od god. 1729.-1793. (na čijoj korici stoji natpis: Duževine iliti kraljevine – jer sadrži popis dugova iških “kraljeva” koju su dužni bili dati “čast svemu puku”)

Mnogo pisama i fragmenata pisanih kurzivnom glagoljicom iz Iža nalazi se u arhivi obitelji Fanfonja-Garanjin u Trogiru.
U župnom uredu se čuva 19 tiskanih glagoljskih misala i brevijara. Među njima: Časoslov rimski, Rim 1648., izd. Parčić, te iz 1688., izd. Levaković-Paštrić; Misal rimski, Rim 1706. -3 primjerka; Misal rimski, Karaman 1741. Župni arhiv čuva i jedan Kašićev Ritual iz 1640.. Branko Fučić (Glag. natpisi, Zgb 1982.) donosi na 201. kao izgubljeni spomenik iz 1609. godine glag. natpis na nadvratniku dvorišnog zida “Vla­sanova” dvora: ČHZ (1609) O (on) MIHELE LETlNIĆ. U kući obitelji Švorinić, u predjelu mjesta zvanom “Galija”, nalazi se glag. natpis u zidu jedne prostorije (1650.). Na ploči koja je postavljena na ponovno podig­nutom križu na Malom Opajcu, glagoljicom je napisano: Mali Opaćac. Godine 2002., u štali Vjekoslava Šegote, pronađen je prag s glagol­jskim natpisom iz 17. stoljeća . Još nije do kraja proučen. Predan je župnoj crkvi na čuvanje.

Veli lž je jedna od rijetkih naših župa u kojoj se prigodimice može čuti glagoljaško pjevanje. Prve je magnetofonske snimke napravio akade­mik Jerko Bezić 1958. god (pohranjeni u Insti­tutu za folklkoristiku i etnologiju, Zagreb). Naime, i danas se na veće blagdane stalni i promjenjivi dijelovi Mise pjevaju se na starocrkveno-slavenskom jeziku hrvatske re­dakcije – “na glagolicu” kako kaže puk. Sačuvan je i tzv. “silbinski” napjev za dijelove Mise (koji se pjeva i u drugim otočkim župama a u osnovi je varijanta Misse Apostolorum koja se nekada pjevala i u zadarskoj katedrali). Na zamolbu don Vl. Cvitanovića, veloišku varijantu “Silbinske mise” harmonizirao je Stanko Premrl 1954.go­dine. Skupina crkvenih pjevača iz Velog Iža predstavili su našoj javnosti svoje stare crkvene glagoljaške napjeve u više navrata: na 35. Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 1996. godine (otpjevali dijelove glagoljaške Mise u Za­grebačkoj katedrali), na Pasionskoj baštini 1998. godine u Zagrebu (napjevi Velikog tjedna u sv. Katarini) i na Glazbenim večerima u Do­natu (sv. Donat, 1999. godine). Sačuvalo se i pjevanje Večernje.

U Velom Ižu je živio i djelovao kao mladi svećenik poznati naš književnik Šime Budinić (1530.-1600.). C.F. Bianchi u svojoj Zara cristi­ana, I. 208. piše: Sub die 28. XI. 1558. clericus dominus Simon Budineo plebanus ecclesiae s. Petri de insula Eso”.

 

Kulturni djelatnici

1. Don Blaž CVITANOVIĆ (1844. do 1932.), glagoljaš, konkiliolog, bio je sakupljač školjaka svjetskoga glasa. Rodio se u V. Ižu 1844. Gimnaziju i bogosloviju završio u Zadru, a župnikovao 49 godina od Božave, Molata-Brgulja, Neviđana, Petrčana, Škabrnje i Velog Rata. U svim župama vodio Župnu kroniku i uredio Knjigu godova.

Pod utjecajem vršnjaka i prijatelja iz gimn. dana prirodoslovca Špire Brusine (Zadar, 1845.-Z­agreb, 1908.) počeo je u svojoj 61. godini sakupljati školjke, proučavati ih i slati kolegi Brusini u Zagreb i različitim europskim mu­zejima (Innsbruck, Palermo, Trst …). Za župnik­ovanja u V. Ratu uredio je zbirku od 792 vrsti školjki samo iz tog kraja. Među njima pronašao je i šest novih vrsta, dotad nepoznatih. Svoja is­traživanja objavio je u 15 nastava ka u zadarskoj Smotri Dalmatinskoj 1911. godine. Svoju je zbirku don Blaž 1917. predao Zadru. Ona je 1920. god. prenesena u splitski Prirodoslovni muzej na Marjanu.

Don Blaž, skroman i pobožan glagoljaš, što­vatelj Gospe Marije, svojim se radom veliko­dušno odužio svojoj Crkvi i narodu.

2. Don Vladislav CVITANOVIĆ (V. Iž 1894. ­Zadar 1973.) glagoljaš, istaknuti je povjesničar glagoljaštva, znanstveni radnik na području is­traživanja prošlosti i baštine zadarskog područja. Bio je stalni vanjski suradnik Instituta HAZU u Zadru.

Rodio se u V. Ižu 15. veljače 1894. I gimnazijske i teološke nauke završio je u Zadru (1906.-1918.). Svećeničku službu vršio je u Salima, Brbinju, Velom Ratu, Ražancu i Velom Ižu. Umro je u Zadru 1973. godine u 79. godini života i 55. svećeništva. Skroman, uslužan, marljiv. Zaljubljenik u povijesnu hrvatsku star­inu, glagoljsku baštinu djedova. Obradio je 240 glagoljskih kodeksa, napisao sažetke povijesti 48 naših župa te kronološki popisao svećenike glagoljaše, rođene u tim župama, kao i podatke o župnicima koji su ih pastorizirali.

Iz požutjelih glagoljskih kodeksa oživio je marl­jivi don Vlade likove 3.077 naših popova glagol­jaša te utvrdio mjesto i vrijeme njihova rođenja, djelovanja i smrti. Trebalo bi sve njegove vrijedne kompendije, mini-monografije, naših župa pronaći, prikupiti, srediti i tiskom objaviti! Time bi se u novom svjetlu upoznala slika kul­turnog života naše nadbiskupije, kao i vrijednost životnog djela i lika povijesnog istraživača, iz­vornog rada glagoljaša don Vladislava Cvitano­vića. Znanstveni rad don Blaža i don Vladislava Cvitanovića skromno je prikazan u Hrvatskom biografskom leksikonu, sv. 2., Zagreb 1989.

3. Don Ante Marija dr. STRGAČIĆ (Veli Iž 1901-Zadar 1971.), glagoljaš, povjesničar). Ro­dio se u V. Ižu 1. siječnja 1901. Poslije srednje škole u Zadru završio je Teološki fakultet u Ljubljani. Kao župnik služio je u Sestrunju i Luci, a potom župnikovao 25 godina u Salima na Dugom otoku (1924.-1949.). Osobito je bio plo­dan njegov rad u društvima katoličke akcije, rad s orlovima i križarima. Doktorirao je 1941. go­dine na Teološkom fakultetu u Ljubljani s diz­ertacijom “Kršćanstvo u rimskoj provinciji Dal­maciji do Milanskog edikta 313.”

Iz Sali prelazi 1949. u Zadar te prima službu u Povijesnom arhivu a potom dužnost honorar­noga višeg predavača pomoćnih povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zadru. Ponajviše je proučavao političku i kulturnu povij­est Zadra i Dalmacije. Iz tog područja objavio je 58 naučnih rasprava. Među njima se osobito is­tiču: Hrvatski jezik i glagoljica u crkvenim us­tanovama grada Zadra” (Zbornik Zadar, Zagreb 1964. izd. MH, str.373-429.) i rasprava Papa Aleksandar III. u Zadru (Radovi Inst. JAZU, 1954., sv.!.). Vrijedni arhivski radnik i znanstvenik.

Broj stanovništva

Prema mletačkom popisu imao je otok Iž 1527. godine 174 stanovnika. Valerijeva vizitacija iz 1579. donosi da je cijeli otok imao 160 osoba od pričesti, a svih žitelja 220. Priulijeva vizitacija bilježi 1603. god. da cijeli otok ima 44 ognjišta, 140 osoba od pričesti, a svih duša 260. Zadarski gradski knez Oktavijan Mocenigo je zabilježio da je V. Iž godine 1608. imao 206 žitelja (R. Je­lić, Zbornik zadarsko otočje, Zadar 1974., str. 168.). Sredinom 18. st (1754.) imao je V. Iž 397 stanovnika, a nadbiskup Karaman je zabilježio 1760. žitelja 458. Godine 1818. broji V. Iž 515 stanovnika, a nadbiskup Novak je 1825. god. zabilježio da u 97 obitelji živi 620 žitelja. Dra­ganovićev Šematizam bilježi 1939. god. da u V. Ižu ima duša 1521 + 391 odsutnih. Njegov Še­matizam iz 1974. god. bilježi 941. Godine 1996. imao je 460 stanovnika, a danas 300 stanovnika. Quo vadis, Iž?

 Župnici 20. St.

 Don Ivan Bogdanić, iz Silbe, 1898.-1928.

1. Don Ivan Silvestrić, iz Silbe, 1928.-1931.
2. Don Jakov Fabijanac, iz Splita, 1931. -1933.
3. Don Šime Meštrović, iz Paga, 1933.-1937.
4. Don Vladislav Cvitanović, iz Velog lža, 1937.-1967.
5. Don Srećko Frka-Petešić, iz Sali, 1967.-1970.
6. Don Pavao Kero, iz Bibinja, 1970.
7. O. Ante Vidaković OFM, iz Bosne, 1971.
8. Don Pavao Kero, iz Bibinja, 1971.-1971.
9. Don Šanto Bilan, iz Velog lža, 1972. -1995.
10. Don Josip Bunić SDB, iz Hrv. zagorja, privr. upravitelj, 1995.
11. Don Vinko Šolaja, iz Šurkovca (Banjalučka bisk.),1995.-1997.
12. Don Srećko Petrov., ml, iz Bosne, privr. upravitelj, 1997.
13. Don Stanislav Wielinski, iz Poljske (bisk. Pelplin), 1997. – 2002.
14. Don Andrzej Stepien, iz Poljske (bisk. Cszenstochowa), 2002. – 2008.
15. Don Krešo Ćirak, iz Posedarja, 2008.-2011.
16. Don Slavko Ivoš, iz Kali, od 2011.

 

---

[1] Rozario Šutrin i Livio Marijan, Iz povijesti naših župa, Veli Iž, u: Vjesnik zadarske nadbiskupije, God. XLVII. Br. 9-10. str. 351-358.