Polača

POLAČA

Na pola puta između Benkovca i Biograda smjestilo se veliko ravnokotarsko mjesto Polača. Od njih je udaljeno 10 km, a istočno od Zadra 25 km. Prije Domovinskog rata u Polači je živjelo 1292 Hrvata. Naseljena je već u prapovijesti, ima tragova iz mlađega kamenog doba (Š. Batović), iz ilirsko-liburnskog i rimskog doba (lokalitet Bićina). Don Luka Jelić spominje ostatke i staro kršćanske bazilike. U ispravama iz 11. st. mjesto se spominje i kao središte i sjedište ranohrvatske županije S i d r a ga. U spisima iz 1390. spominje se kao Polača Marijanovića (C. F. Bianchi), a god. 1449. kao Polača Domijanovića s crkvom sv. Cecilije. Kasniji je dokumenti nazivaju Brkljačina Polača. Prema lat. riječi palatium – kućište, palača, mjesto je najzad prema narodnoj riječi palača dobilo sadašnje ime Polača. Mjesto Polaču zauzeše Turci 1528. godine. Oni tamo harače do 1647. Tada su je u paničnom bijegu morali napustiti pred osvajačkim naletom hrvatsko-mletačkih četa, predvođenih kotarskim serdarom, generalom Leonardom Foscolom. Kao župa Polača se spominje 1673. god. Tada je imala samo 180 duša. Pripadala su joj još naselja Jagodnja Gornja, Jagodnja Donja i druga koja se u ispravama spominju već 1390. i 1400. god. Za zadarskog nadbiskupa Mate Karamana (1760.) ta su mjesta bila u zajednici Crkve rimokatoličke. Kad je ninski biskup posjetio 1673. g. tu staru župu, mjesto se u spisima naziva Brkljačina Polača. Turci tada sasvim napuštaju Polaču i ona konačno 1685. god. potpadne pod upravu obližnje Vrane. Tek po izgonu Turaka iz Ravnih kotara i Bukovice pri kraju 17. i početkom 18. st. počinje normalan rad svećenika glagoljaša na tom području – piše don Vl. Cvitanović. Sačuvale su se rijetke glagoljske matice, a pisane latinicom tek od 1825. kad su crkvene matice postale i državne. I u Polači se vode od te godine. Zbog teških političkih prilika i budući da ninska biskupija, pod koju je pripadalo to područje, nije imala vlastitoga glagoljaškog sjemeništa, u Ravnim kotarima i Bukovici se pronašao tako maleni broj glagoljaša. Don Vlado navodi samo jednoga glagoljaša u Polači, domaćeg sina – don Antu Kaštelanića (1825.-1840.). Vjekovni su zaštitnici župe Polača dvojica rođene braće, liječnici i sv. mučenici Kuzma i Damjan.

Župni ured: Sv. Kuzme i Damjana, 23423 Polača; tel/faks: 662-268.
Župnik: Mr. don Josip Radić, tel. 095/ 874- 50-05

   

Polačke crkve

Stara crkva na mjesnom groblju bila je posvećena v. Kuzmi i Damjanu. Podigli su je mještani 1860. godine. Obnovljena je bila već 1836. i u najnovije vrijeme temeljito 1982. godine. Tad je uvedena električna rasvjeta, uređeno pročelje i zvonik preslica. Izgrađena je jugoistočno od ceste koja vodi iz Biograda prema Benkovcu. Ponešto je udaljena od mjesta, vjerojatno zbog groblja.

Budući da je »stara« crkva bila premalena da primi vjerni narod za većih blagdana i sprovoda, a i zbog svoga nepovoljnog smještaja, udaljenosti od središta mjesta, poslije dvogodišnjih napornih priprema (borba s nesklonim komunističkim vlastima u Benkovcu radi građevinske dozvole) sagrađena je posred mjesta nova crkva za župnika don Ivana Mustaća. Vjerni narod masovno je prihvatio predloženi plan, a braća Mile, Ivan i Šime Žilić besplatno ponudiše zemljište za gradnju, kao svoj osobni poklon župi. Lokacija je bila veoma povoljna jer se nalazi uza samu cestu. Izgrađena je po projektu zadarskog ing. arh. Tomislava Paleke. Unutrašnjost (oltar, ambon, sjedala…) djelo su domaćeg sina, umjetnika Ratka Peraića. Izvođač radova: GRO Jadran, Zadar. Temelji su joj saliveni 30. siječnja 1989. godine. I nakon pola godine, u nedjelju 24. rujna 1989. u 16 sati, preko svečane koncelebracije posvetio ju je nadbiskup zadarski msgr. Marijan Oblak uz radosno slavlje par tisuća prisutnika, Polačana i vjernika iz susjednih župa. I ova nova crkva posvećena je mjesnim zaštitnicima, sv. mučenicima Kuzmi i Damjanu. I staru i novu crkvu, kad i župni dom, gađali su četnički zločinci već na početku obrambenog Domovinskog rata (u listopadu 1991.), a na sam Božić nova je crkva potpuno razorena, minirana. Tako propadoše i tri zvona. Ostalo je od njih samo par krhotina. Zbog četničke agresije moralo je preko dvije tisuće katolika Polačana 18. rujna 1991. napustiti svoje bogate, vjekovne obiteljske domove te pobjeći u izgnanstvo, preseliti u zaštićena i mirna primorska mjesta.

Nova župna crkva Svetih Kuzmana i Damjana, sa zvonikom, sagrađena je ponovno na drugoj lokaciji, bliže središtu naselja, a svečano je posvećena 26. veljače 2006.g. Izgrađena je sredstvima Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka RH, Zadarske nadbiskupije Općine Polača, organizacije “Kirche in Not”, te dobrovoljnim prilozima. Projektant je bio arh. Tomislav Paleka a izvođač radova tvrka “Ploter” iz Zadra.

Polačka zvona

Slušam često starih zvona zvuke
kad se s tornja u večeri jave;
kao nekad slabe sklapam ruke,
oči dižem u visine plave…
Pozivaju žive, na oblake zvone,
ispraćaju mrtve, ispraznosti sude…
Na molitvu zovu pravedne i krive…
U zvoniku dok se zabrinuta klate,
zalutale zovu da se doma vrate.

(Ante Jakšić, Zvona)

Na kamenu zvoniku-preslici pročelja stare crkve sv. Kuzme i Damjana njihala su se dva zvona. Salio ih je poznati ljevač Jakov Cukrov 1925. godine u Splitu.

Veće zvono imalo je ugraviran natpis: KROZ MILENIJ DRUGI, GLASI HRVATSKU NAM, BOŽE, SPASI! POLAČA 1925. SALIO ME JE JAKOV CUKROV, SPLIT. Uz natpis ugravirani su i likovi Raspetoga Krista, mjesnih zaštitnika sv. Kuzme i Damjana, Gospe s Djetetom u naručju.

Manje zvono imalo je natpise: ŽIVE ZOVEM, MRTVE PLAČEM, GROMOVE KRŠIM. POLAČA 1925. OVA ZVONA NABAVIŠE CRKOVINARI I SELJACI POLAČE. SALIO ME JAKOV CUKROV, SPLIT. Likovi na zvonu: Križ s raspetim Kristom, Srce Isusovo, sv. Kuzma i Damjan. Dakako, i nešto ukrasnih vitica i cvijeća.

Mjesec dana nakon oslobođenja Polače, poslije slavne »hrvatske oluje«, mještani su pronašli oba zvona stare crkve u Donjoj Jagodnji, u grmlju kod kuće obitelji Žarković te ih prenijeli u mjesto. Četnički agresori minirali su za Božić 1991. godine i crkvu i zvonik. Pala zvona »snalažljivi« su zločinci bili sakrili u nadi da će ih poslije rata dobro unovčiti. Ali, srećom, zvona su životnija od svih agresija pa se iznova vraćaju na svoje pravo mjesto da se svojim skladnim zvukom povremeno jave svojim župljanima. Ona su nepobitan dokaz o našoj hrvatskoj opstojnosti i trajanju na ovim prostorima – kako reče župnik polački don Igor lkić. Unatoč agresiji, punoj krvave mržnje, Polačani traju i strpljivo se vraćaju na svoje iskonske izvore i korijene…  Tri nova zvona za novu crkvu bila su nabavljena u Italiji, u ljevaonici Daciano Colbachini, Padova. U istoj firmi bio je nabavljen i veliki sat na zvoniku crkve.

Najveće zvono bilo je posvećeno mjesnim zaštitnicima sv. braći Kuzmi i Damjanu, a nosilo je natpis: SVETI KUZMA I DAMJANE, MOLITE ZA POLAČU, OVDJE I PO SVIJETU.

Drugo, srednje zvono bilo je posvećeno sv. Martinu, zaštitniku zaseoka Prtenjače. Nosilo je natpis: SVETI MARTINE, MOLI ZA NAS!

Najmanje je zvono bilo posvećeno svecu svega svijeta, sv. Anti Padovanskomu. Nosilo je natpis: SVETI ANTE, MOLI ZA HRVATSKI NAROD! Trebalo je to zvono sjećati stanovnike Polače na stradanje većeg broja Polačana za 2. svjetskoga rata kada su crveni partizani pucali po zvonima i narodu upravo na blagdan sv. Ante, 13. lipnja 1944. godine. »Nova crkva posebice zvonik, zvona i krov, bit će prvi pogođeni u neprijateljskom napadu na Polaču u domovinsko-obrambenom ratu 1991. godine, da bi 15. listopada 1991. godine bila potpuno uništena, pri čemu su ostale samo krhotine zvona« (Polača, Biograd n/m 1992, 33. str.).

Tri nova zvona za novu župnu crkvu dobavljena su i blagoslovljena 2006. godine, te podignuta na zvonik.

Neki statistički podaci i župnici

1673. godine župnik don Jure Paderčić.
1687. do 1695. don Ante Matasović, matičar Polače.
1727. župnik don Jerko Radinić; 1760. don Mihović Nižić.
1815. don Ive Staljičić.
1843. župnik don Ante Kaštelanić. Župa ima 410 stanovnika. Polača tada pripada biogradskom dekanatu koji ima 3.082 vjernika.
1873. župnik don Ivan Ricov koji je u Polači služio oko 40 god. i kasnije živio kao  umirovljenik. Rodio se u Kalima 1832. Župa ima 504 stanovnika, a 1898. god. 691 stanovnika u 86 kuća.
1908. župnik don Ivan Blasić. Kuća 92, stanovnika 800. Na području župe živjelo 30 žitelja pravoslavne vjere u 8 obitelji.
1911. župnik don Kažo Perković, iz Klisa.
1920. do 1925. župnik don Ljubo Car.
1925. do 1935. župnik don Ivan Baždarić. Žitelja 1036. Pravoslavnih 30. Župi povjerena mjesta: Prnjavor – 9 obitelji, Kostela – 11 ob., Donja Jagodnja – 6 ob., Kakma – 1 ob., Zapužane – 1 Qb. Ukupno – 163 stanovnika u povjerenim mjestima.
1935. – 1942. župnik don Ante Buterin. Duša 1153.
1942. – 1944. župnik don Toma Bašić.
1944. – 1954. poslužuju Polaču susjedni župnici.
1957. – 1960. župnik don Nikola Pedišić, mlađi.
1961. – 1963. župnik don Frane Mandić.
1963. – 1965. župnik don Frane Miočić.
1965. – 1968. župnik don Mihovil Cukar.
1968. – 1970. župnik don Dragan Marković.
1970. – 1972. župnik don Marijan Bevanda.
1972. – 1978. – don Tomislav Bondulić, poslužitelj iz Biograda. Duša 1470.
1979.- 1980. don Nedjeljko Zubović.
1980. – 1990. župnik don Ivan Mustać. U župi 1.400 duša.
1990. – 1996. župnik don Igor Ikić.
1996. – 2008. župnik don Marinko Jelečević
od 2008. župnik don Martin Jadreško.

»Oj, Polačo, dok ti ime traje –
čuvat ćemo tvoje običaje!«

---

[1] Rozario Šutrin, Zvona porušenih crkava, Polača, God. XLI. Br. 9-10/1996. str. 236-238.